leka

Ime Aleksandar, poneo sam te 1965. godine, po želji moje majke. Ipak, da sam se rodio dve godine kasnije, moguće je da bih se danas drugačije zvao. Moj deda Dragutin, mnogo godina kasnije, govorio je da “ne bi oni na Leku smeli da udare, da pre toga nisu sklonili Krcuna; Slobodan bi, more, u šumu otišao…”. 

Danas se Aleksandra Leke Rankovića malo ko seća, još manje ga pominju. U rodnom Obrenovcu nikada nisam čuo da je neko pomenuo da bi po njemu trebalo nazvati neku ulicu, školu… Da li je zaslužio? Zaborav svakako nije zaslužio. Bio je Narodni heroj. Zauzimao najviše državne funkcije, što bi se reklo “najdalje je dogurao od svih naših u državnoj službi”. S obzirom na moć koju je imao (ili koja mu se pripisivala, svakako, ne bez razloga) moglo bi se reći da je zaslužan, ne samo kao borac za slobodu tokom rata (i pre rata kao abadžijski radnik borio se za pravednije društvo i robijao za svoje ideale, što je vredno poštovanja), već je svojim ponašanjem posle smenjivanja na Brionskom plenumu 1966. godine, veoma doprineo miru u tadašnjoj Jugoslaviji (“S Krcuno bi bilo…”).

U romanu “Pas prebijene kičme” Mileta Prodanović pominje Lekinu sahranu kao nagoveštaj burnih promena koje su bile pred nama, odnosno koje su započele polovinom osamdesetih političkim usponom S. Miloševića. Stotinu hiljada ljudi došlo je tada da isprati Leku. Bilo je zabranjeno davati čitulje u novinama, govora nije bilo, ali se čulo skandiranje “Leka, Leka!”. Mileta Prodanović precizno dijagnosticira nastupajući buran period. U narodu se nešto kuvalo; kako se skuvalo i ko je skuvano pokusao, videli smo.

Više od četvrt veka posle smenjivanja, Leke su se još uvek plašili – čak i mrtvog. Današnje ćutanje o Aleksandru Leki Rankoviću, trideset i tri godine posle smrti, možda jasno govori o snazi UDBE koju je stvorio i strahu onih koji je još pamte.

Negde potkraj sedamdesetih, po pričanju kredibilnog svedoka, došao je radi nekih administrativnih poslova u zgradu naše opštine. Ju, ju, ju… opšta panika među zaposlenima, pogotovu među funkcionerima. Ponudili su ga kafom i obavili šta je trebalo. Niko se nije usudio da sa njim razgovara.

Jedna, opet druga priča o njemu, kaže da su posle rata Moša Pijade i Edvard Kardelj došli da ubeđuju Lekinog oca da stupi u zadrugu (pošto Leka nije uspeo da oca na tu ludoriju nagovori, jer uvek i nad popom ima pop!). Kažu da ih nije pustio u avliju nego su pričali onako, preko tarabe. Pitao ih je: “Jeste l’ i vas dvojica robijali, kao ovaj moj?”. Oni kažu da jesu. “Hm… ‘beš državu koju vode robijaši!”.

Znao čovek svoje dete, što bi rekao moj kum Mileta Todorović poznatiji kao Točkić kad smo jednom o Leki pričali. “Rankovići su velika familija; da je njegov otac mislio da je Leka neki kapacitet, ne bi ga dao da bude abadžija, nego bi ga upisao na fakultet. Ovako je procenio – Leka može za abadžiju, ne više!”.

Međutim, Leka je postigao mnogo više. Ne govorim o funkcijama i ordenju, već o veri u ideale, od kojih nije odstupio. Za današnje vreme “preletačevića”, bojim se da je takva posvećenost potpuno nerazumljiva. Možda u toj činjenici leži deo odgovora na pitanje: zašto je Aleksandar Leka Ranković zaboravljen.

Njegova kuća na Senjaku u ulici Andre Nikolića izgleda ovako. Slika govori vise od ovih hiljadu reči.

Aleksandar Maksim Popović

WP_20160711_20_27_58_Pro (1)

photo 11. jul 2016. by L.B.

 

Comments

comments

error: Sadržaj je zaštićen.