U noći osmog oktobra ove godine u Obrenovcu je zableštao čudesan leteći tanjir. Narod se tiskao oko njega, primamljen sjajem i lepotom. Bio je to susret sasvim posebne vrste. Ljudi su sa strahopoštovanjem ulazili unutra, širom otvorenih očiju. To zdanje, međutim, nije palo s neba. Stvorili su ga ljudi. Ono nije neindentifikovani leteći objekt. Naprotiv. Čvrsto je pripijeno uz zemlju (iako se neodoljivo čini da će da se otisne u nebesa) i ima sasvim običan naziv: Dom kulture i sportova “Obrenovac”.

Šta će Obrenovcu građevina za kulturu i sportove na osam hiljada kvadratnih metara, kad su Obrenovčani uglavnom nesvikli na pozorište, balet i film u kojem nema neke makljaže ili reklame tipa: “Zabranjeno deci ispod 15 godina”? Ko hoće da fantazira, neka fantazira, ali da u to ne uvlači čitavu jednu opštinu i tako dalje i tako redom, govorkali su ljudi zbunjeni ovom namerom.

Kako je bilo

I zaista, u Obrenovcu se dolazilo na pijac i vašar. Jedine njegove znamentosti. Glavnom ulicom odzvanjali su čekići limara, tandrkale su prastare “singerice” abadžija, a iz teskobnih obućarskih radnji pružao se jak miris amonijaka i ćiriša. Brkati kelneri su zanatlijama nosili piće u radnju, pa i “deset s lukom”, za meze. Živelo se familijarno i javno, na ulici. Onda je počela da niče industrija, kao čarobni pasulj je rasla po obodu varošice i u nju unosila svoj stvaralački nemir. Gradilo se  na sve strane, ali je svega bilo opet nedovoljno jer je broj stanovnika rastao još brže: doseljavali su se radici iz raznih krajeva zemlje privučeni poslom koji im je tu pružan. A posle posla, posle škole, kako ko, izlazilo se na korzo, u kafane, u jedini bioskop koji je u stvari bio mesto na kojem su na miru mogle da se grickaju semenke. Duže od korzoa  i bioskopa radile su kafane. Oko ponoći pevačice s dekolteima na haljinama sa šljokicama klonule bi od umora, a gosti, terenci naročito, skakali su i započinjali neku kavgu, izlivali zapravo tugu što su im njihovi najbliži daleko, što im je u zavičaju dete koje nisu videli već mesec, dva meseca žena koju nisu… Sevali su ponekad i noževi, prskale slepoočnice i usne, a sutra na posao, kao da ništa nije bilo.

To je bio njihov javni i kulturni život.

Kako je sad

A onda je počela izgradnja Doma kulture. Narod je izglasao samodoprinos. Prolazile su godine, sve je bilo skuplje, trebalo je opet izglasati samodoprinos. Narod je gunđao, ali pristao. Pa još jednom. Dom, potpuno opremljen, na kraju je stajao 17o miliona dinara. Fantazija je postala stvarnost. U toj građevini načinjena je pozorišna sala sa 7oo sedišta, sportska hala, u kojoj gostuju i estradni umetnici, može da primi oko dve ipo hiljade ljudi, mala scena – 18o. Tu je i prostor za disko-klub, čitaonicu, kafanu, izložbe…

Lepo je i svečano bilo na otvaranju Doma, osmog oktobra. Mušarci su  došli u novim odelima, žene su izvukle zaboravljene svečane haljine, klinci su obukli najekskluzivnije farmerke i obuli “adidas” patike, ka Domu su hrlile čitave porodice koje se ko zna otkad nisu okupile… Građevina je izmenila ljude. Kao da to nisu oni od juče, sa ulice, iz svakodnevnice. Pa i govore nekako drukčije, pokreti  su im uzdržani, važni , drugi neki ljudi. Ali je i strepnja tih prvih dana, prvih mesec dana, pa i dva, bila velika. Najviše je strepeo Branko Milošević, direktor. Prihvatio je neizvesnost i više nije bilo povratka. Programom su se bavili samo on i Slobodan Matić. Od osmog oktobra do danas, svaki dan, bukvalno svaki dan zbivale su se razne predstave i sve je bilo puno. Samo u oktobru oko 3o hiljada ljudi je gledalo predstave Ateljea 212, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, dečjeg pozorišta “Boško Buha”, gledali su filmove o kojima su samo čitali kada su se davali na FEST-u ili na festivalu u Puli.

Ulaznice za ove ugođaje staju 1oo, 12o, 15o dinara, zavisi od predstave. Sve je skupo, žale se ljudi, ali svakodnevno pune sale. Žale se na loš prevoz, snabdevanje, niske zarade, nepravde koje doživljavaju u kolektivima, hvale se svojim Domom kulture. Vikor E. Frankl, profesor neurologije i psihijatrije na bečkom univerzitetu, opisujući svoje doživljaje u koncentracionom logoru za vreme minulog rata, napisao je da su se logoraši čak odricali svoje bedne hrane da bi prisustvovali priredbi koju su priređivali njihovi sapatnici.

Obrenovčani su zbunjeni. Sami sebi se čude. Raduju se. Druže se na pravi, ljudski način. Branko Milošević više ne strepi. On je bio probni pilot u ovom letećem tanjiru, sada je već veteran.

Grad je započeo svoj novi život.

Slobodan Stojićević
6. decembar 1982. godine
Тekst је pod naslovom “Leteći tanjir u Obrenovcu”, objavljen u Politici.

Comments

comments