5-01-Hotel-Obrenovac-a-1977
Izvor: www.komgrap.com

Kada biste prosečno obrazovanog stanovnika Srbije pitali šta je to konkord, verovatno biste dobili odgovor da je to prvi (i jedini) nadzvučni putnički avion koji je leteo na relaciji Evropa- Severna Amerika. Ali ako biste isto pitanje postavili stanovniku Obrenovca starijem od četrdeset godina, nesumnjivo bi odgovor bio da je to nekadašnja diskoteka u Hotelu “Obrenovac”. To, za nas tinejdžere tog vremena, kultno mesto za izlaske u našem gradu počelo je da radi sredinom osamdesetih godina, a možda je svoj vrhunac doživelo 1989. i 1990. godine. To su, naime, dve “sezone” kojih se najbolje sećam. I najradije. Iako su se u njemu dešavale i tuče i upucavanja, “Konkord” je godinama bio neprikosnoveno mesto za izlaske u Obrenovcu, jer, realno, i nije imao neku konkurenciju.

U to vreme mladi  u Obrenovcu nisu imali mnogo izbora kada su u pitanju mesta za izlazak. Starija ekipa je izlazila u kafiće – “Eks”, ili u popularnu “Sedmicu”, u Ulici Vojvode Mišića. Ljubitelji lakih nota i dobre zabave izlazili su u restoran Hotela “Obrenovac”, gde su uživali u sjajnim interpretacijama legendarnog Cige Berića. A mi, tada srednjoškolci, izlazili smo u diskoteku u Domu kulture i naravno u “Konkord”. Izlazilo se, obično, samo petkom i subotom, jer smo se nedeljom bavili jednom, skoro pa zaboravljenom disciplinom – spremanjem za školu. Za razliku od današnjeg vremena kada se na nastupe plastičnih zvezda i zvezdica odlazi u kasne večernje, a sa njihovih nastupa u klubovima vraća u ranim jutarnjim satima, mi smo u “grad”, odnosno u “Konkord” izlazili, u za današnje pojmove nezamislivo vreme, između osam i pola devet. Nama sa periferije (čitaj Rojkovca) najviše je odgovarao polazak gradskog autobusa u 19.40 iz koga smo izlazili na stanici u Ulici Vuka Karadžića, kod farbare “Dunav”, pored današnjeg “Maksija”. Pošto bismo tu sačekali ostatak društva uputili bismo se peške do hotela neosvetljenom stazom pored današnjeg naselja “Topolice”. Oni koji su živeli u centru do “Konkorda” su stizali i autobusom za Beograd koji su “hvatali” na glavnoj stanici, a iz koga bi izašli kod “Topolica”.

Verovatno će se pripadnici mlađih generacija koji budu ovo čitali pitati zašto smo izlazili tako rano, a odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan: da bismo zauzeli jedan od malobrojnih separea ili da bismo se bar naslonili na neki od radijatora koji su bili između njih. Cilj je bio krajnje pragmatičan, zauzeti što bolje mesto, poziciju sa koje imate odličan pogled na sve koji se nalaze unutra, naravno sa posebnim akcentom na “nju” ili “njega”. Svi su imali svoje omiljeno mesto, neku vrstu privatne osmatračnice sa koje se pružao najbolji pogled. Ako bi se kojim slučajem i desilo da nam neko zauzme to mesto,nije se oko toga pravio neki problem. Znali smo da ćemo se pre ili kasnije naći na svojoj omiljenoj poziciji jer su se svi posetioci diskoteke, kao po nekom zakonu fizike koji je teško definisati, stalno kretali u krug.Oni koji su imali sreće da stignu na vreme da zauzmu mesto na radijatoru, mogli su tako oslonjeni celo veče da uživaju u zagrljajima i mirisu sveže oprane kose svoje izabranice. Miris zelena jabuke… Bilo je to vreme običnih šampona za kosu. U tom nekom, na prvi pogled, haosu i sveopštoj gužvi se ipak znao neki red i postojala je određena hijerarhija. Oni najstariji su bili locirani za šankom, ili preko puta njega. Govorili su nam da se sa njima ne petljamo jer se bave sumnjivim poslovima. Studenti su držali deo oko stepeništa i izlaza na terasu, a mi mlađi smo uzurpirali ostatak diskoteke.

Di-džej iz kabine je ređao hitove svetske i domaće muzičke scene bez nekog posebnog reda i pravila, pa se tako, na primer, dešavalo da posle grupe “Snap” ili “Soul II Soul” čujete “Partibrejkerse” i njihovu “Hipnotisanu gomilu”. I naravno, niko se nije bunio. Na nevelikom podijumu za igru stalnoj ekipi lokalnih densera ponekad bi se pridružili zalutali, pomalo pripiti vojnici iz obrenovačke kasarne koji su u to vreme uveliko morali da budu u svojim spavaonicama. Među lokalnim igračima svojom pojavom i stilom se izdvajao Sule, koji je u svojim belim pantalonama, raskopčanoj košulji tipa “tropska vrelina” i cipelama “šimikama” uporno pokušavao da dokaže da “Groznica subotnje večeri” još uvek traje, a da je Džontra (Džon Travolta) neprikosnoveni kralj disko podijuma. Na nekoliko televizora u centralnom delu diskoteke vrteli su se muzički spotovi skinuti sa “MTV”-ja i “Super channel”-a, snimljeni na video kasete. Konobari u šanku, ispred koga je uvek bila velika gužva, imali su pune ruke posla. Po piće se išlo do šanka, a posle probijalo kroz gužvu sa plastičnim čašama u rukama. U toj zagušljivoj atmosferi u kojoj su se mešali mirisi duvanskog dima, parfema i znoja spas se tražio na maloj terasi na koju se izlazilo da bi se udahnulo malo svežeg vazduha, da bi se njoj ili njemu reklo nešto vrlo važno. Bilo je to mesto i za razrađivanje taktike kako prići, šta i kako reći, ili pak da se društvu ispriča neki novi štos ili događaj iz škole.

“Konkord” je bio gotovo idealno mesto za nešto što se zvalo “muvanje”, što bi u prevodu značilo da su dvoje mogli da postanu par. “Muvanje” je u “Konkordu” bila sasvim normalna pojava, a za tu veštinu kojoj se poklanjala velika pažnja pripremali smo se čitavu nedelju dana pre izlaska u grad. Bila je podjednako važna svima. Bilo je tu različitih metoda i pristupa, u zavisnosti od toga ko je muvao, a ko je trebalo da bude smuvan. Jedan od najčešće primenjivanih načina skretanja pažnje na sebe dotičnoj osobi je bilo ničim izazvano odlaženje do toaleta po ko zna koliko puta i prolaženje pored te osobe. Ako bi nekom za skretanje pažnje na sebe bila potrebna asistencija druga i drugarice bilo je dovoljno reći: “Hoćemo li jedan krug?”. To je bio signal da se krene kroz masu ljudi i mrak koji je narušavalo slabo svetlo ljubičastih neonki. Ako u toj i takvoj gužvi i ne bismo pronašli onoga koga smo tražili, nismo imali razloga za preteranu zabrinutost jer smo znali da onaj ko nije bio u “Konkordu”, te večeri sigurno nije ni izašao u grad. I onda se čekala neka druga prilika. Ako bi se, ipak, sve kockice tog mozaika složile, usledilo bi upoznavanje, razmena brojeva fiksnih telefona (sms, fb, wa, viber su izmišljeni mnogo kasnije) i ponuda da se devojka otprati do kuće ili zgrade u kojoj je živela, jer se u to vreme u grad izlazilo peške. Oni koji su imali dovoljno sreće najdalje bi u tom praćenju stigli do “Stočnjaka”. Ja sam bio među onima sa manjkom sreće, te sam morao do “valjevske” Zvečke, pa onda čak do Rojkovca, kući.

Vreme je u takvoj uzavreloj atmosferi brzo prolazilo. Baričanci bi kao po komandi negde oko 23 krenuli polako da napuštaju “Konkord”, jer su morali da hvataju poslednji autobus za Beograd koji je polazio u 23.15. Čekali su ga na neosvetljenom stajalištu kod tadašnje “Inine”, a danas “Eko” benzinske pumpe. “Konkord” bi se posle toga nekako ispraznio, u njemu bi ostajali oni baš najuporniji, a mi bismo pokupili svoje stvari i krenuli kući, ili bismo svratili do hotelskog restorana na još jednu “Koka-kolu” gde su nas čekali konobari Žuća i Bane…

“Konkord“ su zatvorile godine haosa i rata koje su usledile. Momci koji su ga posećivali rasuli su se po kasarnama i ratištima bivše Jugoslavije, a onima koji nisu bili dorasli za pušku, kao i devojkama koje su ostale u gradu, nije bilo do zabave. Tako je ova diskoteka postala deo istorije i naših sećanja. Sredinom devedesetih godina na istom mestu, ali pod drugim imenom, radila je druga diskoteka u kojoj su nastupala i neka zvučna estradna imena tog vremena, ali je to bilo kratkog daha, a atmosfera koja je vladala u njoj nije bila ni blizu onoj koja je krasila “Konkord“.

 

Dejan Kovačević

Comments

comments

error: Sadržaj je zaštićen.