мија матура

Cilj ove beleške je da ostavi trag o našoj generaciji koja je stasala u jednom značajnom i specifičnom vremenu posle Drugog svetskog rata. Određeni podaci, ovde prikazani, posebno su značajni za životnu putanju, kako nas samih, tako i naših potomaka.

Kratka istorija Gimnazije

Na početku 20. veka Obrenovac je bio u usponu kao jak trgovački i posebno izvozno-uvozni centar. U posavskom srezu u to vreme postojale su samo osnovne škole do četvrtog razreda, osnovane tokom 19. i početkom 20. veka. Najbliže gimnazije postojale su u Valjevu i Beogradu, što je bilo izuzetno nepovoljno za obrazovanje dece u Posavini.

Po tadašnjim zakonima, postojale su tzv. „potpune“ gimnazije sa osam razreda u većim okružnim gradovima i „nepotpune“ sa šest ili četiri razreda u sreskim gradovima. Po slovu i suštini ovih zakona, cilj gimnazija bio je uključivanje talentovane dece i izučavanje viših nauka.

Imućni i viđeni građani Obrenovca osnovali su 1922. godine Privremeni odbor za osnivanje Gimnazije. Planirana je tzv. „nepotpuna“ gimnazija sa četiri razreda. Odabrana je privatna zgrada u Zabreškoj ulici, preko puta današnje crkve.

Uz određenu proceduru, ministar prosvete odobrio je formiranje tzv. Privatne gimnazije u Obrenovcu u septembru 1922. godine. Pored ostalog, naloženo je da će izdržavanje škole biti o trošku određenih, označenih ličnosti (uglavnom trgovaca), koje su bile garant za osnivanje škole.

Po osnivanju Gimnazije 1922. godine, upisano je dva razreda – ukupno 61 učenik, od toga 34 muška i 27 ženskih. Školarinu su plaćali roditelji učenika na osnovu platežne moći i poreske prijave.

Prvi direktor bio je Mihailo Grujičić (1870-1948), rodom po majci iz Brgula. Njegov otac Sofronije Grujičić bio je učitelj u ovom mestu 1861. i 1862. godine. Direktor Grujičić bio je znamenita ličnost u ovom kraju. Završio je fakultet krajem 19. veka i predavao je matematiku i fiziku. Pored direktora, Desanka Maksimović, čuvena pesnikinja, predavala je srpski i francuski jezik i zemljopis. Dopuna kadra izvršena je sledeće, 1923. godine. Tada su primljeni i Timotije i Olga Klimčuk, čuveni profesori, koji su predavali čak do posle Drugog svetskog rata. Timotije je bio izbeglica iz Rusije. Do 1928. škola je imala deset nastavnika.

U narednim godinama stara školska zgrada je postala tehnički prevaziđena. Žitelji Obrenovca planirali su i izgradili novu zgradu Gimnazije 1928. godine na lokaciji današnje Tehničke škole. Škola je imala četiri velike učionice za četiri razreda sa ukupno osam odeljenja. Ova zgrada služila je sve do 1949-1951. godine, kada je preseljena na lokaciju Prve obrenovačke osnovne škole.

Značajni su i podaci o zanimanjima roditelja učenika koji pohađaju Gimnaziju. U školskoj 1928/29. godini bilo je ukupno 103 učenika, od čega muških 68. Njihovi roditelji su sledećeg socijalnog sastava – najviše je trgovaca 28, zatim gostioničara i zanatlija – 28, zemljoradnika – 27, državnih činovnika i slično – 16, a siromašnih roditelja je svega 4. Ovo ujedno pokazuje i bliže porodično stanje porodica koje mogu da snose značajne troškove izdržavanja škole.

Broj učenika u periodu 1922-1944. dosta je promenljiv. Pored ostalog, značajne su posledice oba svetska rata. Prosečan broj učenika u međuratnom periodu iznosio je od 150 do 170. U toku rata broj učenika se povećao, a 1944. dostigao je čak 270. To su bile posledice velikog priliva izbeglica u Srbiju.

Od osnivanja Gimnazije 1922. godine do 1945., ukupno je vaspitavano 3.266 đaka sa 56 nastavnika. Iako u vrlo otežanim uslovima, škola je radila i u toku Drugog svetskog rata. Najveći pečat razvoju školstva ovog područja dao je Tima Klimčuk. On je 14 godina obavljao funkciju direktora ove škole, a u njoj je proveo blizu 40 godina. U više godina od 1951. do 1956, vodio je, pored ostalog, i odeljenja naše generacije za predmet matematika.

Gimnazija posle 1945. godine

Za našu Gimnaziju postoji deo arhivske građe samo za period 1922-1940. Nju je obradio pokojni Milan Đurđević, direktor Biblioteke. Nažalost, za kasniji period do današnjih dana ne postoji sređena arhivska građa. Zbog toga smo koristili izjave nekih osoba koje su porodično ili na drugi način povezane sa istorijatom ove škole. Svakako, za deo podataka koristili smo i internu građu kako naše generacije, tako i onih koji su približno naše starosti.

Dakle, Gimnazija u Obrenovcu od osnivanja do 1945. godine bila je tzv. Privatna nepotpuna mešovita gimnazija sa četiri razreda.

Godine 1945. donete su odluke o postepenom osnivanju državne gimnazije sa osam umesto sa četiri razeda. Ona je imala naziv Potpuna mešovita gimnazija u Obrenovcu. U toj godini upisana su deca u peti razred, s tim što je u 1944. i 1945. godini bio skraćeni postupak nastave. Deca koja su upisana 1945. završila su osam razreda (velika matura) 1949. godine.

Prvih poratnih godina Obrenovac je u pogledu škola dosta nerazvijen. Postojala je samo jedna osnovna škola – Prva obrenovačka, iz koje su deca upisivana u gimnaziju, a pored njih, sporadično, i deca iz seoskih škola.

U 1947. i 1948. država osniva „niže“ gimnazije u većim seoskim centrima (Stubline, Radljevo, Stepojevac) sa tri razreda (mala matura). Od 1950. godine nadalje iz njih se regrutuju đaci za upis u Gimnaziju Obrenovac i za zanatske škole.

Od 1950. godine nadalje Gimnazija ima znatno veći priliv upisanih đaka od 4. do 8. razreda. U 4. razred prosečno se upisuje 4 odeljenja sa oko 120 učenika.

U osmim razredima od 1955. do 1960. godine prosečno je bilo po dva odeljenja, delimično zbog napuštanja škole, a delom i zbog prelaska u neke druge srednje škole.

Direktori Gimnazije posle 1945. do 1966. godine bili su Zaga Colović, Đorđe Bajić i Nikola Đaković od 1952. do 1966.

Godine 1961. ukinuta je Gimnazija u Obrenovcu, a posle nekoliko godina radila je zajedno sa novom Ekonomskom školom. Potom je gimnazija ponovo uvedena.

Od 1977. godine osnovani su tzv. „obrazovni centri“, posle 1990. godine ponovo je vraćena Gimnazija i ona postoji do današnjih dana.

Poslednjih godina u Gimnaziju Obrenovac po pravilu se upisuju po četiri odeljenja sa više smerova. Toliko odeljenja približno i završava četvrti razred. U dugom nizu godina gimnazije su u Srbiji bile elitne škole, što se odnosilo i na našu školu.

U velikoj poplavi 2014. godine, zgrada Gimnazije je pretrpela velika oštećenja. Temeljna rekontrukcija zgrade završena je u januaru 2016. godine.

Detaljniji podaci o našoj generaciji 1956. godine

U prethodnom tekstu smo objasnili da je Gimnazija u Obrenovcu dostigla pun realni kapacitet broja učenika oko 1950-1951. godine. To se odnosi i na našu generaciju. Naime, 1951. godine u njoj je upisano, posle male mature, 4 odeljenja sa ukupno 120 učenika. To su bila deca iz jedne obrenovačke škole i nekoliko nižih škola iz okolnih seoskih središta (Stubline, Radljevo, Ub, Stepojevac). Dva odeljenja su učila francuski, a druga dva nemački jezik. Ruski jezik učili su svi već od prvog razreda gimnazije. Svih pet godina korišćeni su bivši objekti Prve obrenovačke osnovne škole u koju je Gimnazija premeštena iz stare gimnazije (danas Tehnička  škola). Za pojedine namene škola je koristila i Sokolski dom.

Nemamo bliže podatke o broju učenika prispelih iz pojedinih nižih škola te 1951. godine. Raspolažemo detaljnim podacima samo za odeljenje 41 sa nemačkim jezikom. Upisano je 30 učenika, 19 muških i 11 ženskih. Iz Obrenovca je 11 učenika, a 19 njih je iz ostalnih okolnih škola (najviše iz Stublina).

U 5. razredu bilo je 3 odeljenja, a od 6. do 8. razreda po 2 odeljenja (francuski i nemački jezik). Posle 6. razreda znatnije je smanjen broj đaka, delom zbog napuštanja škole, ali i zbog upisa u druge specijalizovane srednje škole.

Od ukupno 50 naših članova na velikoj maturi, 35 je završilo fakultet ili više škole. Može se oceniti da smo relativno uspešna genaracija, imajući u vidu činjenicu da smo se, između ostalog, školovali u oskudnom posleratnom vremenu. Struktura diplomiranog kadra je sledeća: ekonomisti – 8, inženjeri 7, profesori – 6, lekari – 3, pravnici – 3, farmaceuti – 2, nastavnici – 4 i viša medicinska škola – 2. Sa fakultetom je 29 osoba, a 6 je sa višom školom. U Obrenovcu živi 11 članova, u Beogradu takođe 11, a njih 7 živi u ostalim mestima.

Neki naši članovi ostvarili su značajne stručne karijere. Pored ostalih, to se naročito odnosi na pokojnog Dragomira Nikolića, koji je bio predsednik Okružnog suda u Beogradu i sudija Vrhovnog suda Srbije, i na pokojnog Jovana Vasiljevića, koji je obavljao više državnih funkcija.

Naša generacija je u proteklih 60 godina slavila maturu uglavnom svakih pet godina. U periodu 2007-2009. sastajali smo se jednom godišnje. Ova proslava 31. maja 2016. je naš 12. susret. Po tome, mi smo pomalo prosečna generacija. Naime, neki ne slave uopšte, a neki to čine svake godine. S obzirom na našu poodmaklu životnu dob, videćemo kakve će nam želje i planovi biti u godinama koje dolaze.

U proteklih 60 godina, naše prisustvo na proslavama bilo je sledeće: 1966 – 24, 1972 – ?, 1986 – 35, 1991 – 30, 1996 – 32, 2001 – 29, 2006 – 26, 2007 – 16, 2008 – 20, 2009 – 13, 2011 – 19, 2016 – 16

Neka nam je srećna današnja proslava i neka nam sudbina ide naruku da se u narednim godinama ne osipamo brzo.

SPISAK ČLANOVA GENERACIJE U 2016. GODINI

  1. Aleksandrić Dunić Leposava, Beograd
  2. Anđelić Šarčev Javorka, Bečej
  3. Blagojević Nikola, Valjevo
  4. Gros Aleksandar, Obrenovac
  5. Dragačevac Mihailo , Obrenovac
  6. Đorđević Radoslav – Raće, Beograd – Ljig
  7. Živanović Jovanović Mirodinka, Požega
  8. Živanović Milica, Obrenovac
  9. Ivanković Bohatjuk Nada, Beograd
  10. Inđić Mirjana, Beograd
  11. Jovanović Milovanović Milena, Beograd
  12. Jovanović Momčilo, Beograd
  13. Kalezić Vojislav, Obrenovac
  14. Kocjan Zlatko, Beograd
  15. Krunić Kusovac Biljana, Novi Beograd
  16. Lazić Toković Olgica, Beograd
  17. Lukić Petar , Obrenovac
  18. Matić Momčilo, Obrenovac
  19. Mijatović Radičević Ljiljana, Dom za stare
  20. Paunović Radmila, Obrenovac
  21. Petrović Ivan, Niš
  22. Pokorni Radović Magdalena, Obrenovac
  23. Stanimirović Miodrag, Obrenovac
  24. Stanković Miroslav, Obrenovac
  25. Tomić Novaković Ljubica, Beograd
  26. Trišić Janković Desanka, Beograd
  27. Cvetanović Pantelić Vojislava, Beograd
  28. Šorak Veljko, Francuska

Proslavi mature do sada nisu prisustvovala četiri člana: Ivan Petrović, Momčilo Matić, Veljko Šorak (živi u Francuskoj) i Mirodinka Živanović.

Na maturi 1956. godine od 50 osoba bilo je muških 29 i ženskih 21. Po sadašnjem stanju muškaraca je 12, a žena 15.

Prema sadašnjem stanju, u maju 2016. živih članova je 28, a pokojnih 22.

POKOJNI ČLANOVI GENERACIJE 1956. GODINE

  1. Lelićanin Božidar
  2. Ružić Ljiljana
  3. Joksić Miladin
  4. Radovanović Miodrag
  5. Tomanić Milivoje
  6. Janković Borko
  7. Nikolić Dragomir
  8. Komlenski Dragomir
  9. Pešić Radisav
  10. Rašić Milinko
  11. Anđelić Blagoje
  12. Marković Milica
  13. Novaković Stanislava
  14. Gros Desanka
  15. Stanimirović Danica
  16. Lukić Veroslava
  17. Milovanović Manojlo
  18. Bugarski Dušan
  19. Vasiljević Jovan
  20. Ivanović Zdravko
  21. Lazić Mileta
  22. Jovanić Bogoljub

31. maj 2016.

Miodrag Mija Stanimirović

Comments

comments