Da je naša varoš imala važnu ulogu u domaćoj, a Boga mi i svetskoj, filmskoj industriji uverio sam se nedavno kada sam pokušao da napravim spisak sa nazivima filmova i televizijskih serija koji su ovde snimani. Obrenovac nije bio mesto u kome su se snimali samo domaći filmovi i serije, već i strani, među kojima su neki postigli svetski uspeh. Stigao sam do broja jedanaest, ali kada sam se malo više zainteresovao spisak je postao malo duži. Većine se manje ili više sećam, kao i interesovanja našeg sveta da bude u toku s namerama filmskih ekipa. Za ona snimanja koja su se dešavala pre mog rođenja saznao sam iz nekih novinskih napisa u lokalnoj štampi i anegdota za koje verujem da su autentične. Ali, krenimo redom.
Prve filmadžije koje su kročile na tlo Obrenovca bili su stranci, i to Francuzi koji su krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina na padinama mislođinskog brda i močvarama oko Kolubare snimili dve koprodukcije sa istorijskom tematikom. U ovim filmovima su učestvovali i brojni Obrenovčani, i to kao statisti obučeni u uniforme francuskih vojnika. Bili su to filmovi kojih se danas malo ko seća i zato ću navesti da su se zvali “La Tur, čuvaj se”, sa Žan Moroom iz 1958. godine i “La Fajet” iz 1961. Sredinom šezdesetih godina kadrove Obrenovca na filmskoj traci zabeležio je čuveni srpski režiser Puriša Đorđević, poznat kao jedan od predstavnika takozvanog “crnog talasa” u jugoslovenskoj kinematografiji. Najpoznatiji od tih filmova koje je snimao u okolini Obrenovca je “Devojka” sa Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem u glavnim ulogama.

Obrenovca na filmskom platnu nije bilo sve do 1969. godine kada se dogodio spektakl. I to kakav – ratni! Američka filmska kompanija “Metro Goldvin Majer” u koprodukciji sa “Avala filmom” na nekoliko lokacija u Jugoslaviji snimala je film “Kelijevi heroji”, koji se kod nas prikazivao i pod nazivom “Ratnici”. Priča o grupi američkih vojnika koja se ubacuje duboko u unutrašnjost neprijateljske teritorije da bi se dokopala nacističkog zlata. A glumačka ekipa vrhunska, ćelavi Teli Savalas (koji će se koju godinu kasnije proslaviti kao njujorški policijski detektiv Kodžak), Donald Saterlend i sad već vremešni Klint Istvud. Za potrebe snimanja ovog filma srušen je železnički most preko Kolubare, jedan od poslednjih dokaza postojanja železničke pruge i trase kojom je išao legendarni “ćira”. Most je u filmu srušen pod naletima zloglasne “Luftvafe”, a u stvari su ga srušili američki pirotehničari, i to tek iz drugog puta. Toliko o kvalitetu materijala i gradnje! I opet su obrenovački momci imali priliku da se istaknu u borbi protiv fašizma, bar za potrebe filma. Ovoga puta bili su statisti obučeni u američke uniforme. Naravno, bilo je i onih koji su, do duše nevoljno, prihvatili da statiraju kao Nemci, ali su honorari bili takvi da se takva ponuda nije mogla odbiti. Ketering je, kao i dnevnice, bio odličan, ali su u njemu mogli da uživaju samo oni koji su statirali kao američki vojnici. A onda se naši mangupi dosete, pa ukradu jaknu i šlem sa oznakama američke vojske koji su išli iz ruke u ruku, i tako “maskirani” pravo pred prikolicu sa hranom, naravno dok neko od organizatora snimanja nije primetio da je Amerikanaca sve više, a Nemaca sve manje.

Još jedna interesantna priča sa snimanja ovog filma dogodila se kada su trojica u uniformama nemačkih vojnika u pauzi snimanja s punim naoružanjem otišla na kolubarski most. Naiđe putem tad neko zaprežno vozilo, a oni izađu na put i upere oružje u pravcu zaprege i viknu “Halt!!!”. Kad je čovek koji je upravljao zapregom to video, povuče dizgine, zaustavi zapregu skoro u mestu, konji se propnu, a on u paničnom strahu okrene kola i nazad galopom. Ko zna kako bi se ova priča završila da sve to nije video pomoćnik režisera. Posle su ih tražili, ali su se vešto sakrili i ipak sačekali kraj snimanja filma. Ovu priču mi je lično ispričao jedan od trojice nestašnih “Nemaca”, Obrenovčanin Pavle Mik.

Badava su se statisti tiskali u prepunoj sali bioskopa “Pobeda” na premijeri ovog filma u Obrenovcu 1970. godine željno očekujući kadar u kome će se videti i dočekati par sekundi svoje slave. Neprijatno su bili iznenađeni kad su shvatili da ne mogu prepoznati sami sebe, jer su najveći deo filma glumili ležeći, i to na stomaku. Igrali su poginule američke i nemačke vojnike. Inače, ovaj film je svrstan na listu najboljih sto ratnih filmova svih vremena.

Sedamdesetih godina u Obrenovcu su snimane neke od najpopularnijih jugoslovenskih serija koje se sa velikim uspehom prikazuju i danas. Jednu od njih, “Više od igre”, režirao je 1976. godine Zdravko Šotra. Serija je najvećim delom snimana na lokacijama u Ivanjici i Velikom Gradištu, ali je radnja jedne od epizoda snimljena na obrenovačkoj zelenoj pijaci, na prostoru za prodaju živine. Taj deo pijace se nalazio paralelno sa ogradom prema ulici Vuka Karadžića, tamo gde se danas nalaze lokali. Ispod velike nadstrešnice nalazile su se tezge, koje su za potrebe snimanja serije sklonjene jer je tu po scenariju organizovana izložba slika koje su trebale da kompromituju boljševizam i Sovjetski Savez. Mlađanog Gorana Sultanovića, koji je igrao komunistu koji iz zdravstvenih razloga nije otišao u građanski rat u Španiju, zbog toga što je kamenom razbio jednu od slika, do smrti kundacima pretuku žandari, a on izdiše na rukama prelepe Jelene Žigon.

Da posao taksiste nije nimalo lak osetio je na svojoj koži i Borivoje Šurdilović, junak serije “Vruć vetar”, koju je 1979. godine režirao Aleksandar Đorđević. Radnja druge epizode “Taksista” odvija se i u Obrenovcu, tačnije na obrenovačkom vašarištu i stadionu FK “Radnički”. U tih nekoliko kadrova, osim crkve i vašarišta koji se lako prepoznaju i danas, možemo da vidimo i nekadašnji izgled “Rabinog” stadiona, sa ogradom ozidanom ciglom, betonskim tribinama i letnjom baštom klupskog restorana koji su nestali početkom dvehiljaditih pod naletima buldožera. U ovoj epizodi se kao statisti pojavljuju Obrenovčani koji kao publika razočarana sudijskom krađom na fudbalskoj utakmici u besu uništava Šurdin taksi marke “Krajsler”. Serija je premijerno prikazana 1980. godine i doživela je enormnu popularnost, kako kod nas, tako i u inostranstvu, pa je, na primer, u Mađarskoj proglašena za najbolju seriju svih vremena.

Početkom osamdesetih godina smo kao varoš dobili dva nova, velelepna objekta, hotel i Dom kulture, koji nikako nisu mogli da promaknu filmadžijama koji su se ponovo sjatili u naš grad. Posebno im je bio interesantan hotel koji je u to vreme izgledao zaista impresivno u svakom smislu. U njemu je sniman film “Pazi šta radiš (Maturanti)” Milana Jelića iz 1984. godine, u kome su igrali Bata Živojinović, Voja Brajović, Gidra Bojanić, Rahela Ferari, Ljubiša Samardžić, Maja Sabljić, Olivera Ježina, Milan Štrljić i drugi. Iste godine hotel “Obrenovac” je bio domaćin i ekipi filma “Groznica ljubavi” reditelja Vlaste Radovanovića, u kome su nastupili Milan Štrljić, Maja Sabljić, Bata Živojinović, Zoran Cvijanović, Frano Lasić i drugi.

1986. godine pozorišna sala i hala Doma kulture i sportova u Obrenovcu bili su lokacije na kojima je sniman film “Crna Marija”, režisera Milana Živkovića. U filmu su, osim glavnih glumaca Sonje Savić, Milana Mladenovića, Baneta Vidakovića, Branislava Lečića i drugih, nastupile i stotine mladih Obrenovčana kao statisti. Mračan film u svakom smislu, da ne kažem težak. Kadrovi koncerta grupe “Crna Marija” snimani su u hali tokom koncerta grupe “Valentino”. Mi smo tad bili još osnovci, ali smo bili prisutni, tek da se zna, iako se svi u filmu ne vidimo.

Iste godine, u Miloševom konaku snimani su kadrovi televizijske serije “Vuk Karadžić” režisera Đorđa Kadijevića. Ambijent naše biblioteke poslužioje kao odlična lokacija za scene u kojima članovi Praviteljstvujušćeg sovjeta donose važne odluke za Srbiju. U glavnim ulogama bili su Miki Manojlović kao Vuk, Aleksandar Berček kao Miloš Obrenović, Marko Nikolić kao Karađorđe, Danilo Lazović, Petar Božović i mnogi drugi. U prostoru današnje čitaonice bila je smeštena ekipa koja je glumcima pripremala kostime i maske a ostalo je i nekoliko fotografija koje prikazuju pripremu glumaca za ove scene.

Jedno od najboljih ostvarenja Televizije Beograd, serija “Sivi dom” snimljena je 1986. godine, a neke od epizoda snimane su i u Obrenovcu. Ostale su upamćene scene u kojima Gile (Bora Todorović) ostavlja u lokalima ogroman kofer, iz kojih tokom noći izlazi njegov sin Velizar, koga igra mladi Nikola Kojo. Velizar pod okriljem noći pljačka zlataru (lokal u kome se tada nalazio “Komision”, pored zgrade Obrenovačke banje) i mesaru u ulici Maršala Tita, preko puta prodavnice “Prvi maj”. Danas je u tom lokalu prodavnica polovne garderobe, a Obrenovčani ga znaju i kao bivšu “Bombonjeru”. Za potrebe snimanja jedne scene u kojoj je trebalo da pada kiša, naši komunalci su celu noć šmrkovima polivali glavnu ulicu i imitirali kišu. U seriji je jednu od glavnih uloga igrao Obrenovčanin Rajko Prodanović, koji je tumačio lik Kosketa, a taj nadimak ga je pratio sve do kraja života. Inače, Rajko Glumac, kako su ga još ovde zvali, odigrao je još nekoliko epizodnih uloga u filmovima poput “Boj na Kosovu”, “Bolje od bekstva”, “Šmeker”, “Savamala”, kao i u serijama “Vratiće se rode” i “Rode u magli”. Preminuo je 2013. godine.

U vreme kad je premijerno emitovana, serija je naišla na izuzetno dobar prijem kod publike ali i na oštre kritike javnosti. Bio je to možda prvi put da se neko ozbiljno i na takav način bavio pitanjem maloletničke delinkvencije. Koliki je serija uticaj na publiku imala, najbolje govori sledeća anegdota. Te godine smo bili osmi razred, a u “Posavcima” je trebalo da se održi neko takmičenje odeljenjskih zajednica u kome je svako odeljenje trebalo da ima svoj naziv, grb, himnu i slično. I naravno, mi pod uticajem Šojke, Crnog, Šilje, Matića, Boranije i ostalih likova iz serije odlučimo da se ne zovemo “pčelice”, “cvetići”, “leptirići” i slično, nego smelo izaberemo da budemo, ni manje, ni više nego “Nepopravljivi”, a da nam himna bude pesma “Sve što želim” grupe “Far”, naslovna tema iz serije. I naravno, kako to obično bude, ta ideja se nije svidela nekolicini drugarica koje su nas prijavile kod razredne, Gordane Dragačevac. Ona nam je vrlo brzo i lako stavila do znanja da nepopravljivi možemo da budemo na nekom drugom mestu, ali u školi ne. Kako smo se posle toga zvali više se ne sećam, a i nije toliko važno. U gomili likova koji defiluju kroz seriju jedan se posebno izdvojio – Šojka, koga je odlično igrao Zoran Cvijanović. I tako, jednog dana u školskom dvorištu nastao opšti haos. Brzo se proneo glas da je u školu došao Šojka. Svi izašli da vide poznatog glumca, a ono na basket u “Posavce” sa društvom došao Obrenovčanin Pinga, koji je u to vreme baš ličio na njega. On se možda toga i ne seća, ali eto, ja memorisao.

1987. godine u prostorije hotela “Obrenovac” uselila se ekipa filma “Hajde da se volimo”, koji će kasnije dobiti još nekoliko nastavaka. Priča o Lepoj Breni i njenom orkestru “Slatki greh”, koji su tih godina bili neverovatno popularni, doživela je i filmsku ekranizaciju, bez koje se sve do današnjih dana skoro ne može zamisliti novogodišnji program na televiziji. Prvi film režirao je Aleksandar Đorđević, a glumačku ekipu su, osim Lepe Brene i njenog orkestra, činili i Bule Goncić, Gidra Bojanić, Bata Živojinović i mnogi drugi.

Da se u krošnji belog duda krije sazvežđe saznali smo 1987. godine kada je TV Beograd snimila “Sazvežđe belog duda”, seriju za decu o detinjstvu dvojice dečaka iz Obrenovca pedesetih godina dvadesetog veka. Serija je snimljena prema romanu našeg Dragana Aleksića, a u njoj su pored ozbiljnih glumačkih imena poput Nikole Milića, Taška Načića, Bate Živojinovića, Gule Milosavljevića, zaigrala i dva momka iz Obrenovca, Rastko Šejić i Milan Joković, koji su tumačili glavne uloge. Osim njih u seriji je učestvovao veliki broj dece iz Obrenovca, u sporednim ulogama ili kao statisti. Snimana je na različitim lokacijama u gradu, od glavne ulice, preko zelene pijace, malog parka kod Doma starih, banje, Sokolskog doma, vašarišta, Zabrana, do kuće porodice Knežević u Rvatima. U seriji se u epizodnoj ulozi pojavljuje i legendarni Pavle Nikolić. Svoje trenutke popularnosti doživeli su i Saška Bulatović, braća Arsović, Đorđe Nikolić, Dejan Zečević i mnogi drugi.

1988. godine u Zabran stiže ekipa italijanske mini tv serije “Mama Lućija”. Producent Karlo Ponti izabrao je Pančevo kao zamenu za Njujork, a reka Sava u Zabranu “glumila” je reku Hadson. Sa njim je u Zabran došla i njegova supruga, slavna Sofija Loren, koja je igrala glavnu ulogu. Ispred “Alaske kolibe” čuvenu filmsku divu dočekao je ovde još čuveniji konobar Mile Gedora, zaštitini znak pomenutog ugostiteljskog objekta. Sofija je nekako odolela njegovom šarmu, a nije se mnogo obazirala ni na riblju čorbu iz kotlića koju su joj ljubazno nudili da proba. Otišla je sakrivena iza sunčanih naočara, ne znajući šta je propustila. Ne mislim na Mileta, nego na riblju čorbu. U ovoj italijansko-američkoj koprodukciji snimljenoj po romanu Marija Puza osim Sofije Loren pojavljuju se i neki naši glumci poput Mirjane Karanović, Ljiljane Blagojević, Frane Lasića itd.

Devedesete godine su bile strašne u svakom smislu, pa je i kinematografija malo zamrla, a ni nama se nije pisalo baš najbolje. Jedna od retkih svetlih tačaka bio je film “Mi nismo anđeli” režisera Srđana Dragojevića, u kome se prvi put čulo za bokserski klub “Bombarderi” iz Male Moštanice. Da ne bude da nisam pomenuo. U trećem delu ovog filma jednu od glavnih uloga igrao je Zlatko Rakonjac, naše obrenovačko dete. Istinu govoreći, uspeh i popularnost prvog dela filma nisu uspela da dostignu njegova dva nastavka.

Zabran je 1995. godine ponovo izabran kao lokacija za snimanje. Ovoga puta ekipa Televizije Beograd snimala je televizijsku dramu “Sve će to narod pozlatiti” po istoimenoj pripovetki Laze Lazarevića. Sumorna priča u sumorno vreme.

Prvi film u novom milenijumu sniman u Obrenovcu bio je “Profesionalac” u režiji Dušana Kovačevića i to 2003. godine. Ostaće upamćena scena snimljena u hali sportova u kojoj nam Dragan Jovanović objašnjava ko je kriv za stanje u zemlji i kako problem može da se reši, da ga ne citiram.

2011. godine u Obrenovcu je snimana i TV serija “Folk”. Poslednje filmsko ostvarenje snimljeno u našoj varoši je “Jesen samuraja”, iz 2016. godine, koje je doživelo veliki uspeh i dobru gledanost.

Neko bi rekao ni manjeg mesta ni više serija i filmova snimanih u njemu. Možda u tom pogledu ne možemo da se poredimo sa Valjevom i njegovim Tešnjarom, ili sa Pančevom, ali nismo ni mi za potcenjivanje. Preostaje nam da čekamo da neka nova filmska ili televizijska klapa ponovo padne u Obrenovcu, a do tada možemo da se, zahvaljujući “Ju Tjubu” i nekim drugim kanalima, podsetimo kako je naša varoš nekad izgledala na televiziji i filmu.

Dejan Kovačević 

Comments

comments